Nogomet kao hobi, ali i obaveza

Na posljednjoj godišnjoj skupštini nogometnog kluba Milengrad, za novog predsjednika izabran je Rajko Zakić. Boljim poznavateljima lokalnih nogometnih zbivanja Zakićevo imenovanje nije bila novost, no ostaje činjenica kako mnogima ime Rajka Zakića i nije bilo najpoznatije.

Rajko Zakić rođen je u Bosni 1946. godine, dok ga je životni put odveo najprije u Bjelovar, a kasnije i u München gdje je upoznao buduću suprugu Ljubicu, rođenu i odraslu upravo u našem zavičaju. U redcima koji dolaze saznajte više o liku i djelu ovog iskusnog nogometnog djelatnika, o usporedbi njemačkog niželigaškog nogometnog sustava i našeg i dr.

Kakva (i koja) je veza Rajka Zakića i nogometa?

U Njemačkoj sam se nogometom aktivno počeo baviti 1970. godine te sam dugi niz godina bio igrač, kasnije nogometni sudac, jedno vrijeme sam bio i predsjednik kluba i tehnički direktor, a nakon toga sam opet otišao u suce. Sudio sam više od 15 godina, a nakon sudačke karijere pet sam godina obnašao dužnost delegata.

Kada kod nas nešto ne “štima”, ljudi govore kako je vani “to sve posloženo”, kako se trebamo povoditi tim primjerom, zaboravljajući pritom da najčešće nije stvar u sredstvima koja su na raspolaganju, već u ljudima i mentalitetu. Za ovu priliku, molimo Vas da usporedite organizaciju u njemačkim i hrvatskim niželigaškim klubovima. U zanimljivom filmu „Maradone iz Horvata“ vidimo kako se kod nas vode ogromne rasprave čak i o tome kako je neki član kluba utajio novac za tri odojka…

U Njemačkoj nema problema sličnih ovima koje navodite, tamo je sve iznimno korektno. U nižim ligama gdje sam igrao i radio sve ide po propisima i zakonima. Po završetku sezone rade se temeljita financijska izvješća u kojima sve mora „štimati“, posebice jer i nogometni savez daje novac klubovima (nekada je to bio slučaj i kod nas, op.a.). Generalno je sustav dosta drugačiji nego ovdje, a samim time je i tamo lakše raditi. Dakako da i klubovi plaćaju određene takse i naknade, no u njih su uključena primjerice osiguranja igrača. Ukoliko dođe do ozbiljnije ozljede, putem tih osiguranja se ostvaruju naknade za bolovanje i sl.

Često dolazite na utakmice kluba – kakvo je vaše viđenje igre seniorske momčadi? Činjenica je kako je teško okupiti momčad – neki su na poslu, neki na fakultetu, nekima se jednostavno neda dolaziti na treninge, već samo na utakmice.

Slažem se, to je jedan veliki problem, a naša sredina nije izuzetak. Igrača trenutno imamo gotovo na broj, a zbog obaveza koje navodite teško ih je sve zajedno okupiti na trening. Problem je nažalost i u načinu razmišljanja – ako si član kluba, onda to donosi i odgovornost prema klubu, prema mjestu iz kojeg klub dolazi. Ovdje igrač ne prikazuje samo vlastite nogometne vještine, već predstavlja i klub i sve drugo. Na ovome su području definitivno potrebne određene promjene. Dakako, nema smisla raditi neke promjene tijekom ove sezone koja će kroz dva mjeseca i završiti, već na jesen kada će se (ponovno) aktivirati i juniorska momčad.

Kako to riješiti?

Rješenje ovog problema nije jednostavno, no rješavanje istog bi trebalo započeti razgovorom; vidjeti i analizirati kako stvari stoje, kakva su očekivanja i dr. Igranje za klub i predstavljanje mjesta putem istog trebalo bi biti na ponos igrača, a to često nije slučaj. Navedeno se često ogleda i u odnosu igrača prema suparničkim igračima, a posebno  prema sucima. Oni su ovdje da rade svoj posao i radili oni pogreške ili ne, to nije naša stvar. Igrači se moraju koncentrirati prvenstveno na svoju igru, a ostale čimbenike ostaviti po strani.

Autor ovog razgovora koji je i sam sudionik nogometnih zbivanja u KZŽ smatra da individualno gledajući Milengrad ima jednu od najkvalitetnijih momčadi u prvenstvu, no trenutni rezultati (predzadnje mjesto u trenutku pisanja ovog teksta) to baš i ne pokazuju…

Milengrad ima vrlo kvalitetnu momčad. Igrači su mladi, iznimno brzi, tehnički vrlo dobri i što je najvažnije vole nogomet, no očito nedostaje uigranosti. Glavni razlog jest nedolazak na treninge jer sa 4-5 igrača na treningu teško je nešto uigrati. Jedan od problema jest i veličina terena za igru; primjerice, neki su tereni (kao što je teren u Loboru op.a.) zaista (pre)mali pa je teže razviti igru, dok su neki dosta veći od našeg.

Vaša poruka za kraj.

Zahvalio bih ovim putem mojem prethodniku Mariju Duktaju što je ponovno pokrenuo klub te na svemu što je usprkos poslu i drugim privatnim obavezama napravio za isti. Zahvalio bih dakako i dugogodišnjem tajniku kluba Ivici Posavcu na čiji rad nikada nije bilo zamjerki, kao i svima koji su na bilo koji način pomogli klubu. Drugim riječima, svima koji su klubu udahnuli novi život.

Ostali tekstovi iz rubrike

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.