Tomo Vuk

[heading style=”2″]

Kako je g. Tomo Vuk osvijetlio makedonski grad Veles

[/heading]
tomo_i_jelena_vuk

Tomo Vuk i supruga Jelena

Veles (makedonski: Велес) je grad od 43.108 stanovnika, a nalazi se u središnjem dijelu Republike Makedonije. Grad leži na obalama rijeke Vardar te je sjedište istoimene Općine Veles koja ima oko 55.108 stanovnika (prema popisu iz 2002.). Za vrijeme SFRJ grad se zvao Titov Veles. Grad Veles poznat je mnogim starijim mještanima i čitateljima, posebice onima koji su za vrijeme bivše države služili vojni rok, dok je mlađima Veles vjerojatno nepoznat. Grad je to bogate kulture i povijesti, od čega bismo spomenuli da je imao prvu građansku školu na ovom dijelu Balkana, prvu gimnaziju, prvog socijalistu, prvog pjesnika koji je izdao svoje pjesme na makedonskom jeziku, itd. Također, u jednom mjestu u blizini Velesa rođena su braća Petković, a veoma su važni za oboje države jer Andrija Petković bio je 20 godina konzul Rusije u Rijeci. Ukoliko se pitate zbog čega na našim stranicama spominjemo Veles i kakve veze Budinščina ima sa tim makedonskim gradom, odgovor je vrlo jednostavan, a svih ovih godina nalazio se na mjesnom groblju u Svetom Križu.

Dana 23. travnja 2013. godine obilazili smo tamošnje groblje gdje su u tijeku bili zemljani radovi. Sasvim slučajno zapazili smo jedan nadgrobni spomenik na kojem piše: „PRVI ČOVJEK KOJI JE RASVETLIO GRAD VELES U MAKEDONIJI”. Na tom su mjestu pokopani g. Tomo Vuk i supruga Jelena, a znatiželjni kakvi jesmo, isti smo dan kontaktirali gđu. Jadranku Stefkovu iz uprave grada Velesa i dobili odgovor da je g. Vuk bio njihov mještanin te da je zaista „osvijetlio“ taj grad.

Naš mještanin g. Tomo Vuk (rođen 1904. godine na „Macanovom“ brijegu) cijeli radni vijek proveo je u Velesu, no ne samo to. Tomo je kao vrstan poznavatelj motora, generatora i općenito mnogih tema vezanih za električnu struju ostavio dubok trag u povijesti grada. Krenimo stoga od samih početaka i dolaska Tome Vuka u Veles.

Tomo Vuk došao je 1923/24. godine u Makedoniju kao čovjek koji se vrlo dobro razumio u motore, generatore, električnu struju. Najprije radio u selu Bogomila, oko 40km udaljenog od grada Velesa. Selo je bilo veliko i već tada je imalo električnu pilanu za proizvodnju građe, a kasnije je g. Vuk došao u grad Veles i zaposlio se u prvoj termoelektrani. Zahvaljujući g. Vuku, 1928. godine u cijelom gradu je postavljena niskonaponska mreža – te je godine pustio je u rad centralu za struju koja je radila na ugljen. Prilikom otvaranja centrale stigla je vlakom komisija iz Beograda, sišla u Velesu gdje ih je Tomo čekao sa fijakerom. Otišli su u kavanu „Kruna“ u središtu grada gdje su nakon zajedničkog ručka članovi komisije potpisali dokument za tehnički prijem, a da navedenu centralu uopće nisu vidjeli. Upravo su ove zasluge razlog zbog kojeg su ga zvali „čovjekom koji je osvijetlio grad“, i zbog kojeg taj natpis krasi njegov grob.

Tomo Vuk živio je u zgradi koju možete vidjeti na fotografiji niže (desna slika), na prvom katu desno, a na balkonu je pisalo „Vuk“. Navedenu zgradu i danas nazivaju „Vuk“, iako nema mnogo onih koji znaju zbog čega nosi taj naziv. Ona je sada orijentir taksistima koji znaju u kojem pravcu ići kada im mušterija kaže da živi u blizini „zgrade Vuk“.

Tomo Vuk je veći dio života proveo u Velesu, od otprilike 1928. godine pa sve do smrti 16. prosinca 1986. godine. Tomo i supruga Jelena nisu imali djece, a poslije smrti supruge živio je sa starijom gospođom koja je naslijedila stan u kojem su živjeli. U Velesu živi mnogo Tominih prijatelja koji ga sa radošću pamte.

Unatoč činjenici da je gotovo čitav život (više od 60 godina) proveo u tuđini, srce mu je ipak ostalo na rodnoj grudi gdje si je podigao spomenik, no osim tog opipljivog spomenika, puno je važniji spomenik koji je tijekom svojeg života izgradio u srcima svih onih koji su ga poznavali i koji ga se i dan danas rado sjećaju. Životni put Tome Vuka može svima poslužiti kao primjer, a uostalom, njegov je životni put više od 25 godina nakon smrti još uvijek toliko zanimljiv da je bio glavnim razlogom sklapanja nekih novih poznanstava.

Tomo Vuk umro je 16. prosinca 1986. godine te je vozilom elektroprivrede njegovo tijelo prebačeno u Budinščinu. Pokopan je na mjesnom groblju u Svetom Križu, te je na taj način ispunjena njegova posljednja želja da bude pokopan na svojoj rodnoj grudi.

[heading style=”2″]

Intervju: Draga i Nikola Pušec

[/heading]

[heading style=”2″]

Fotografije

[/heading] (kliknite na željenu fotografiju za njezino uvećavanje i opis)

[heading style=”2″]

Sjećanja

[/heading]

Autor sljedećih tekstova je g. Ljupco Danov.

[box title=”Trajce Panov, čovjek koji je 30 godina radio sa g. Vukom i njegov kućni prijatelj, danas umirovljenik.” color=”#2F5074″]

Bio sam veoma blizak s njim, skoro da smo bili kućni prijatelji, pošto smo zajedno radili 30 godina. Ja sam s njim proveo mladost, bio je moj učitelj i prijatelj. Pričao mi je da je došao kao vojnik u Kumanovo1921. godine i poslije služenja vojnog roka u tadašnjem Kraljevstvu SHS, on je ostao u Kumanovu. Tih je godina tamo proradio parni mlin za žito, a on se tamo zaposlio.

Moja povezanost s njim počela je tamo, budući da je u to vrijeme i moj (budući) otac radio tamo. Moj otac se zvao Nace Tahov Panov i zajedno sa još jednim Velesancem Koljo Gajdovim su radili u mlinu na mehanici i elektrici. Tada su mehaničari bili i električari budući da nije bilo stručnog kadra u toj oblasti. Nakon toga su Velesanci dobili obavijest da su dvojca braće (porijeklom Židovi) u Velesu započeli sa montažom električne centrale i da traže stručno osoblje za rad. To je bila termocentrala na ugljen pa su sva trojica došli u Veles i počeli s radom u centrali. To je bilo oko 1925. godine.

Tomo Vuk svoje je znanje skupljao praktično. Nije imao škole, ali je imao strpljenja i osjećaja da se sukobi sa svim problemima i da ih riješi. Bio je veliki praktičar, veoma vrijedan, ustrajan, precizan, i težio je pedantnosti. Imao je i svoje hirove, a kada bi proradili, onda bi postrojavao nas mlađe.

1928. godine započelo je uvođenje električne struje u domovima u Velesu, postavljale su se bandere, ulična rasvjeta. Sve se to odvijalo pod rukovodstvom i stručnim znanjem Tome Vuka. 1951. godine Tomo je postao rukovodilac, šef električara u poduzeću „Remont“, a ja sam tada započeo raditi sa njim kao pripravnik. Sa Tomom smo elektrificirali gotovo sve tvornice u Velesu. Najviše smo radili u tvornici za porculan „Boris Kidrič“ gdje smo sve uradili – od rasvjete, pa do postavljanja velikih motora, transportnih traka, peći na struju, itd. Isto smo radili u mnogim drugim tvornicama diljem Velesa. Ukratko rečeno, on je učestvovao (a i ja s njim) u svim montažnim aktivnostima čitave industrije u Velesu. U našoj grupi su još bili i Slavko Gajdov te Ilija Sikolev, a mi smo u vezi elektrike opsluživali sve tvrtke u gradu.

Tomo se oženio svojom prvom ljubavlju Jelicom Jelom, kako smo je odmila zvali. Najprije su živjeli u kućici pored stare termocentrale, a potom u novom djelu grada, u zgradi koja je po njemu nazvana (i dan danas nosi to ime) – zgradi „Vuk“. Tomo je radio i kod kuće – popravljao je električne aparate, vinklovao motore, punio je i popravljao akumulatore, u to vrijeme rijetko zanimanje. Sjećam se da je tražio da mu skupljamo kišnicu, jer destilirane vode za kupiti u to vrijeme nije bilo. 1953 g. smo s njim radili rasvjetu i uvođenje električne struje u selima Donji Vranovci i Izvor. 1957 godine u selu Bogomila na rijeci Babuna montirali smo i pustili u rad električnu hidrocentralu. S nama su u Elektrodistribuciji radili još i Lazo Popstefanov, Dimko Slabev, Koco Brezev i Tomo Gajdov. Svi su ti stariji majstori prošli njegovu školu i svima je Vuk bio učitelj.

1954. godine Tomo je postao tehnički direktor Remonta, poslije smo otišli u Elektrodistribuciju, državnu tvrtku za distribuciju struje, a 1964. godine je otišao u mirovinu. Mislim da je Jelica umrla 1982. godine, a Tomo je preminuo 1986. Tvrtka je dala specijalno vozilo pa smo ga prevezli do Hrvatske.

Tomo je znao podviknuti, izgrditi nas, ali je bio nevjerojatno pravedan, tako da je jednom kaznio i sebe jer je zakasnio na posao 10 minuta. On je bio veoma cijenjen i poštovan među ljudima i ne postoji čovjek koji bi mogao reći neku ružnu riječ o njemu. Tomo Vuk je bio i ostao svoj, uvijek je govorio i bio ponosan što je Hrvat. Mi smo to uvijek poštivali, ali ga nikad nismo odvajali od sebe. Uvijek je s nama bio na svadbama, slavljima, rođendanima, okupljali smo se svi, lijepo se družili, poštivali. On je bio naš čovjek.

[/box] [box title=”Kole Brezev, stariji sin Djore Brezeva, učenika Tome Vuka.” color=”#2F5074″]

Ovo je priča koju je ispričao Kole Brezev, stariji sin Djore Brezeva, učenika Tome Vuka. Djore Brezev je zanat učio kod Vuka, nakon toga je otvorio svoju radnju (servis), a onda su njegovi sinovi Kole i Oliver oformili čitavo poduzeće, koje osim servisiranja motora i kućanskih aparata vrši i montažu klima uređaja. Živjeli su u susjedstvu zgrade Vuk i dobro su poznavali Vuka, a njihova baka Mara , majka Djoretova, u posljednjim godinama života se udala za Vuka i pazila ga, odnosno bila uz njega do njegove smrti. Kada sam Koleta upitao kakav čovjek je bio Vuk , on mi je rekao – poseban!

Vuk je bio veoma principijelan, strog, ali i pravedan čovjek. Još od malena kad sam kod oca išao u dućan (servis), često sam viđao Vuka koji je kod oca dolazio na razgovor, ali i kad su bili u pitanju specifični kvarovi ili kad jednostavno nismo mogli popraviti neku mašinu ili uređaj. On je bio veoma strpljiv i satima je analizirao, crtao sheme i pomno pratio sto se događa u radu.

Kad sam ga nešto upitao, on mi je odgovarao da pročitam prvo teoretski u knjizi, jer ću lakše tako naučiti. Pamtio je i što mi je kazao, što me je učio, tako da nisam mogao da mu izmaknem, ili da ponekad dva puta uzastopno za istu stvar tražim objašnjenje.

Kod kuće je bio osobenjak – u njegovoj je sobi osim kreveta i škafa bio stol sa satom budilicom, i znalo se: ustajanje u 6:30, u 7:00 doručak, a u 8:00 već je bio u garaži ili podrumu i radio. Onda od 14:00 do 16:00 svi su znali, i ukućani i susjedi – majstor spava, odmara. Onda sat zvoni i majstor ide opet raditi. Obično je rano išao spavati, 21:30 za njega je bilo kasno u noć.

Sa susjedima se dobro slagao – on je kao umirovljenik obavljao sve poslove u zgradi, od bravarije, struje, do mijenjanja stakla na prozorima. Uvijek je bio zaposlen. Susjedi su se družili s njim, zvali ga, pogotovo kad je ostao sam. Poštar koji mu je donosio mirovinu se žalio da ga uvijek nagradi (ostavi mu 100 dinara) , iako mu je to posao, a Vuk bi mu rekao: „Mlad si, novac ti treba, da častiš neku curu večeras!“.

Sjećam se dana kada je Vuk umro. Iznenada, onako starački, ujutro. Ostavio je oporuku da ga pokopamo u rodnom mjestu pored njegove žene. I tako smo se mi spremili. Malo prije toga sam kupio novi Peugeot Partner pa sam mislio da ga njime odvezem. Oko 16:00 sati sam dovezao vozilo ispred zgrade, kad vidim vozilo Elektrodistribucije, onaj njihov kamionet. Došao je i direktor Curciev i on mi kaže: „Kole, da se ne trošite vi kao obitelj, daleko je, skup je prijevoz. Evo, mi smo odlučili da pođu dvojica vozača, pa da ga dovezete do Hrvatske. Sve na račun poduzeća!“ I tako smo krenuli onim kamionetom. Bio je 16. prosinac 1986. godine.

Kad smo krenuli, vrijeme nije bilo previše hladno, ali poslije Beograda uhvatila nas je mećava i već kod Šida bilo je kojih 30 cm snijega. Na našu nesreću, kamionet se nekoliko puta kvario, izašli smo i gurali, pa i mijenjali neke dijelove. I tako smo skoro promrzli, vozeći čitavu noć, stigli u mjesto. Tamo – dobrih pola metara snijega. Otišli smo do groblja, a nigdje nikoga. Župnik je trebao doći iz drugog sela, ali nije mogao zbog snijega. Onda smo malo čekali, a domaćini su nam rekli da se odmorimo, pojedemo malo i krenemo, da nas ne uhvati mrak. Krenuli smo natrag, uz iste probleme negdje do Niša, gdje smo konačno vidjeli asfalt . Malo smo se odmorili i krenuli polako jer smo se bojali poledice. Stigli smo 18. prosinca natrag u Veles oko 18:00 sati, a ja sam zaradio upalu pluća i dobio temperaturu od 40 stupnjeva. Bolovao sam skoro tjedan dana tako da ću cijeli život pamtiti ovu epizodu.

Vuk je bio dobar stručnjak, pravi komandant, tražio je poslušnost bez premca. Živio je svoj život trošeći: nije ostavio nikakav novac iza sebe, nije živio luksuzno, ali bi novac od mirovine tako rasporedio da je do dinara trošio sve. Vodio je uredan život, jednostavan, bez trzavica. Jednostavno rečeno, bio je predvidljiv. Svi smo znali da u to vrijeme spava, pa nitko nije smio galamiti. Susjedi su ga zvali na kavu, na ručak, ali se družio samo kratko jer nije htio smetati.

Sjećam se kada je pričao kako su elektrificirali grad Veles. Pošto je Veles na rijeci i ima dva naseljena brijega, a preko rijeke su bila dva drvena mosta pa su odlučili da donesu struju do Malog mosta, i to sa jedne strane (desne strane rijeke). To je bio mali drveni most za pješake. Tu su na obali stavili malo veću banderu , u V obrnutoj formi, i na njemu postavili malu trafostanicu sa dva prekidača. Banderama su prenijeli struju preko mosta, a onda je od tamo granana po ulicama i kućama.

Na desnoj strani ispod gradskog sata bila je glavna trafostanica iz koje je obično Vuk ili neko drugi svako veće oko 17-18:00 sati palio svjetla na jednu, pa na drugu stranu grada. Rijetke su bile kuće koje su imale električne svjetiljke. Električna struja je u to vrijeme bila luksuz i postavljanje je bilo skupo. Ljudi su postavljali struju samo za svjetiljke, osim ureda i kavana , gdje su se kupovali i prvi radio-aparati i slušala muzika i vijesti.

A sada samo da dopunim ove posljednje rečenice. Moj djed je živio ispod brda Kojnik, odmah iza kuće pjesnika Koste Racina. To je legendarni kraj grada, opjevan , opisan. Prema priči moga oca, 1929. g. u jesen on je uveo struju u kuću. Bio je pisar u općini, tečno govorio njemački i turski, završio gimnaziju, bio je gospodin koji je htio da bude uvijek prvi. Zato je i prvi od susjeda postavio električne svjetiljke . Instalacija je bila postavljena u cijevima iznad žbuke, prekidači na obrt, a svjetiljke su bile Telefunken. Čuvam 1-2 komada iz tog vremena.

Volio je, pričala mi baka, navečer sjesti na terasu (ili na turskom –čardak) i piti kavu, večerati ili primati goste u posjet. Moj djed se zvao Angel i bio je dobar poznanik sa Vukom.

Otac mi je pričao jednu anegdotu o djedu Angelu i Vuku: obojica su imali istog bricu i susretali se tamo popodne, navečer, pričali i diskutirali. Taj brica se zvao Angel Podolesov i imao je radnju odmah pozadi hotela „Moskva“ , u centru grada. I jednog dana čovjek je kupio radio. Za ono vrijeme – čudo. Ali kad su ga spajali, vjerojatno nisu dobro postavili antenu i uzemljenje, pa je malo radio, pa onda ni glasa, pa bi sam od sebe opet proradio… I kaže moj djed Vuku: „Hajde majstore, ti si strujadzija (razumiješ se u struju), daj popravi ovo čudo da ga ne bacimo kroz prozor.“ I onda je Vuk dva dana dolazio, gledao, isprobavao, ali nije išlo. Onda ga je uhvatio inat i radio čitavog dana i učinio da radio svira. A majstor ga je od sreće nagradio sa mjesec dana besplatnog brijanja i šišanja!

[/box] [box title=”Dimce Nastov, umirovljenik, radio je sa Vukom u „Elektrodistribuciji“. ” color=”#2F5074″]

Dobro sam poznavao Vuka jer sam kao pripravnik počeo kod njega. On je u Elektrodistribuciji bio šef električara, pa sam kod njega i počeo svoj radni vijek. Bio je strog, precizan, učtiv i uvijek je pitao da nema tko osobnih problema, i to prije nego smo pošli na teren da radimo. Često je znao provjeravati nas u smislu da netko nije prethodne večeri bio na svadbi, veselju, da nije pio. Nije htio da neko nastrada .

Ja sam vozio njegovu pokojnu suprugu u njihovo mjesto. Tomo je bio veoma bolestan, proveo je izvjesno vrijeme u bolnici, pa smo se pitali hoće li se zbog starosti oporaviti.

Jedno jutro dođem na posao, a na ulazu mi kažu da hitno odem do direktora. Malo sam se uzbunio, kad kod direktora Curcieva sjedi Vuk. Pozdravili smo se, a direktor me odmah upitao bih li nešto učinio mimo radnih obaveza. Ja sam se još više uzbudio, a onda mi Vuk kaže: „Dimce, ti voziš onaj kombi, pa je red da tebe pitamo prvog. Umrla mi je žena, moja Jelena, pa bih htio odnesti je kući i tamo pokopati. Ja sam izašao iz bolnice i ne mogu se dugo voziti. Ići ću avionom do Zagreba, a ti sa nekim kolegom, ako mi hoćete to učiniti, utovarite sanduk i vozite do Zagreba, pa desno do Marije Bistrice i tamo me u hotelu čekajte. Ja ću doći taksijem, a onda idemo do moje kuće. Plaćam sve vaše troškove.“

Ja sam prihvatio, a direktor mi je rekao da vozilo, sve troškove i naše dnevnice idu na račun poduzeća i da nema nikakvog govora da Tomo nešto plati. Uzeo sam jednog mlađeg kolegu te smo utovarili lijes, a onda smo krenuli za Zagreb. Otišli smo do Marije Bistrice u hotel koji nam je Vuk spomenuo. Malo smo prespavali i ručali, a za nekoliko sati je Vuk stigao taksijem. Krenuli smo zajedno, a put je vodio kroz zeleni krajolik. Kućice poredane lijevo i desno od puta, lijepe, nove, u zelenilu.

Vuk kaže: “Jao. Hoću li se snaći? Već sam zaboravio kako moj dom izgleda.“ Ali poslije desetak kilometara vožnje stigli smo i Vuk nam kaže: „Ovdje smo, trebaju nas dočekati“. I tako je bilo – ljudi su nas dočekali. Odnijeli su lijes, a mi smo sjeli i pojeli, popili nešto, a onda Vuk kaže: „Jako sam vam zahvalan što ste ovo za nas učinili. Odmorite se pa idite natrag, a ja ću ostati ovdje i tri dana oplakivati svoju ženu. Za mene ne brinite, dobro sam, vratit ću se avionom.“

Mi smo se odmorili i krenuli, vozeći tijekom noći naizmjenično sa kolegom, a drugog dana oko podneva vratili smo se u Veles. Kad se Tomo vratio, donio nam je za dušu pokojnice jelo i piće, tek toliko da se nađe. Zagrlio nas je obojicu i kroz suze nam rekao da smo ga veoma zadužili, budući da nitko od njegovih rođaka, prijatelja i mještana nije vjerovao da smo prošli toliki put radi njega i da smo mu toliko izašli ususret.
[/box] [heading style=”2″]

Zahvale

[/heading]

Više osoba bilo je uključeno u izradu ove priče, stoga krenimo redom: reportaža je nastala ponajprije uz pomoć gđe. Jadranke Stefkove iz Uprave grada Velesa te gđe Katice Chadieve (voditeljice odjela javnih poslova) koje su nas spojile sa g. Ljupcom Danovim i g. Petrom Peckovim. Upravo su potonji marljivo prikupljali podatke i slike o liku u djelu Tome Vuka na čemu im se uime svih zainteresiranih čitatelja, a posebice mještana Općine Budinščina najsrdačnije zahvaljujemo.

U izradu ove priče bili su uključeni i autor ovog teksta i reportaže Bruno Kos, fotograf i snimatelj Damir Vnučec te jedini rođaci Tome Vuka, Draga i Nikola Pušec.