Učenici su odavno otišli kućama, vani je nekoliko stupnjeva ispod ništice, samo je tjedan dana do Božića, no u dvorani osnovne škole u Budinščini se trenira punim kapacitetom. Dva puta tjedno (utorkom i četvrtkom između 18.00 i 19.30), pod budnim okom trenera Zorana Egredžije nižu krug za krugom te rade cijeli niz vježbi, više ili manje ugodnih. Usprkos rečenom (ili baš zbog toga), dojma smo da iako rastom mali i nježnih godina, oni u treningu uživaju. Kad trening završi, oko dojmova nema dvojbi – zar već?
No, trening nismo posjetili samo u svrhu čuđenja nad čeličnom voljom mladih boraca. U redcima koji dolaze, saznajte ponešto o najuspješnijima među uspješnima, a kroz razgovor sa trenerom Zoranom saznajte odgovor na vječno pitanje – Bruce Lee ili Mirko Filipović.
Naše čitatelje redovito informiramo o rezultatima koje članovi Kickboxing kluba “Hrvatski vuk” , ITF Taekwondo kluba “Terminator” te savate kluba ostvaruju na raznim natjecanjima. Možete li ukratko objasniti razliku između svih tih disciplina?
Kickboxing je nastao kao mješavina svih navedenih disciplina te još ponekih. Taekwondo potječe iz Koreje, poznate su WTF i ITF varijante te iako je ITF zapravo onaj „izvorni“ taekwondo, puno zastupljeniji je WTF taekwondo. Savate boks je francuski boks koji sadrži više disciplina, a mnoge od njih se u Hrvatskoj uopće ne treniraju.
Na natjecateljskoj razini su male razlike. Primjerice, u taekwondou su dozvoljeni udarci isključivo iznad pojasa, a kickboxing se pojavljuje u nekoliko verzija koje se razlikuju prema dozvoljenim udarcima, jačini udarca i sl. U Hrvatskoj ima najviše natjecanja iz kickboxinga (oko 35 godišnje), dok iz taekwondoa nastupamo gotovo isključivo na kupu i prvenstvu Hrvatske.
Prije trenerske karijere ste i sami bavili borilačkim vještinama. Recite ponešto o svojim najvećim uspjesima.
Borilačkim vještinama sam se počeo baviti dosta kasno, tek u srednjoj školi. Zbog toga sam smatrao da nisam spreman niti dovoljno iskusan da bih aktivno nastupao na takmičenjima. Nakon srednje škole sam otišao u vojsku, nakon toga u specijalnu policiju, a onda sam se oženio i došla su djeca te sam od borilačkih vještina naposljetku odustao. No, 2002. godine je jedan moj prijatelj otvorio klub borilačkih vještina u Velikom Trgovišću te je tim kanalom potekla ideja o osnivanju kluba u Budinščini, a koja se, kao što vidite, itekako ostvarila.
Ipak, kao svoj najveći uspjeh izdvojio bih rezultate ove djece koje već godinama treniram te koji imaju vrhunske rezultate na državnim i međunarodnim takmičenjima. Dakako, iako su do rezultata došli pod mojim mentorstvom, nepobitno je da su oni sami najvećim dijelom zaslužni za te rezultate, pogotovo uzevši u obzir sav trud, znoj i vrijeme koje su u taj šport uložili.
Ovim prilikom bih spomenuo i to da je kroz klub prošlo mnoštvo uspješnih takmičara te rekreativaca poput Matije Salaja, Matije Ščurica, Ivane Mikulčić i mnogih drugih.
Mnogi bez valjanog razloga podcjenjuju borilačke vještine, no i više je nego jasno da su izuzetno korisne kako za duh, tako i za tijelo. Koje su prednosti borilačkih vještina te zašto bi preporučili mladima da krenu stopama Mirka Filipovića i drugih poznatih boraca?
Svaki šport je uvelike koristan za duh i za tijelo, tako da borilačke vještine nisu izuzetak. U današnje doba gdje ljudi provode sve više vremena za računalom, televizorom, sjede satima u uredu…važnost bavljenja bilo kojom vrstom športa je uvelike porasla. Djeca nježnije dobi ne razmišljaju doduše o tome da bi jednog dana mogli postati uspješni kao Mirko Filipović ili bilo koji drugi borac, no dakako da se nadam da bi netko od njih mogao ostvariti takav uspjeh. No, osobno bih bio i više nego zadovoljan kada bi djeca shvatila važnost češćih treninga te da treniraju i sami neovisno o redovitom treningu. Naime, mi imamo treninge dvaput tjedno, a ponekad se takmičimo protiv boraca koji treniraju 5 do 6 puta tjedno, što se naposljetku u rezultatima osjeti.
Kakva je popularnost športa u našim okvirima, a kakva u međunarodnim?
Popularnost športa nije baš velika te nema pretjerane razlike u odnosu na inozemstvo. No napomenuo bih da nije toliko slab interes djece koliko medija. Interes bi još dodatno porastao kada bi se taj šport malo više popratio od strane medija, posebice televizije i dnevnih novina. Već samo sat vremena tjednog prijenosa bi napravilo veliku razliku te donijelo veliku korist borilačkom športu. Također, možda bi se javili i potencijalni sponzori kada bi šport bio medijski više popraćen.
Čest je slučaj osipanja talenata u adolescentskim godinama. Drugim riječima, često se događa da natjecatelji u dječjoj dobi ostvaruju vrhunske rezultate, a u adolescentskim godinama dolazi do gubitka volje za treninge i natjecanja. Baš u tom razdoblju najvažnijeg sazrijevanja dolazi do velikih gubitaka koje je onda kasnije vrlo teško nadoknaditi. Kako to izbjeći (i može li se uopće nešto na „silu“)?
Mislim da nije niti potrebno naglašavati da „sila“ niti u jednom športu nije rješenje. U adolescentskim godinama mnogi usmjere svoje interese što dalje od treninga – prema izlascima, djevojkama, zabavama, itd. Treninzi i takmičenja mnogima padaju u drugi plan pa često dolazi do potpunog odustajanja. Naposljetku, dijete je ono koje bi trebalo odlučiti u kojem smjeru želi usmjeriti svoju karijeru, a to je vrlo teško nekome od 14-15 godina, no ako ono i dušom i tijelom voli taj šport, zasigurno neće odustati od istog.
Kako ste zadovoljni sa suradnjom sa jedinicom lokalne samouprave? Kakva je uopće financijska slika kluba? Naime, i više je nego jasno da treninzi, najam dvorane, oprema…zahtijevaju mnogo vremena i novaca, a da ne pričamo o putovanjima na nastupe, pogotovo one sa međunarodnim karakterom.
Izuzetno sam zadovoljan suradnjom sa općinom Budinščina, a posebno bih pohvalio načelnika Radovana Hercigonju. Izuzetno je pristupačan, uvijek pomaže u skladu sa svojim ovlastima, te je više nego očito da cijeli naše rezultate, a time i naš trud. Nije sporno da uvijek može bolje što se tiče financiranja te bih bio vrlo zadovoljan kada bismo mogli češće putovati na međunarodna natjecanja, obzirom da na istima redovito postižemo odlične rezultate.
Vaša poruka čitateljima (posebno mlađima) i dakako potencijalnim sponzorima.
Kratko i jasno – dođite i pokušajte, no činjenica je da ovaj šport nije za svakoga. Nadalje, nitko nije rođen vješt; vrhunske rezultate je moguće postići radom, radom i samo radom. Dakako da su neki talentirani više, neki manje, no bez mukotrpnog rada niti najveći talenti ne mogu ostvariti vrhunske rezultate. Što se tiče potencijalnih sponzora, svjestan sam da su teška vremena, no nama je i najmanja pomoć dragocjena. Ne radi se samo o nekoj novčanoj pomoći, nego bismo bili i više nego zadovoljni kada bi primili kakvu donaciju u športskoj opremi, prijevozu na takmičenja i sl.
Za kraj – Bruce Lee ili Mirko Filipović?
Prednost bih dao Bruceu Leeju, za kojega smatram da je najveći majstor borilačkih vještina kojeg je svijet ikada dao. On je gotovo sve istočnjačke borilačke vještine ujedinio u jednu disciplinu, ujedno i filozofiju, a koje je poznata pod nazivom Jeet Kune Do. Imao je nevjerojatan režim treniranja i života uopće, a uvjeren sam da je već kod prvog susreta sa protivnikom Lee imao viziju na koji način mu pristupiti te kako ga pobijediti.
Tri pitanja za najuspješnije
Ukratko se predstavite te navedite svoje najbolje rezultate.
Kruno: Zovem se Kruno Egredžija i pohađam osnovnu školu u Budinščini. Treniram kickboxing, taekwondo i savate, a od rezultata bih izdvojio pobjedu na međunarodnom natjecanju u Češkoj, prvak sam ITF-a, osvojio sam drugo mjesto na natjecanju Sloveniji te sam državni doprvak u savateu za ovu godinu i pobjednik hrvatskog kupa.
Emanuel: Zovem se Emanuel Egredžija te sam učenik sedmog razreda osnovne škole „Vladimir Nazor“ u Budinščini. Treniram borilačke vještine, a što se tiče rezultata, trostruki sam prvak Hrvatske te dvostruki osvajač kupa. Također sam osvojio drugo mjesto na međunarodnim natjecanjima u Češkoj i Ljubljani, a u BiH sam osvojio četvrto mjesto.
Matija: Zovem se Matija Jagić, dolazim iz Zajezde, a pohađam šesti razred osnovne škole u Budinščini. Na natjecanju u Bosni sam osvojio treće mjesto, u Češkoj sam bio drugi te sam prvak Hrvatske u Taekwondou. Poput Krune sam državni doprvak u savateu za ovu godinu i pobjednik hrvatskog kupa.
Kako spajate školske obaveze i treninge te natjecanja?
Kruno: Imam dovoljno vremena za oboje, dakle i za učenje te treninge i natjecanja. Treninge pohađam redovito, osim ako sam baš jako bolestan. Dakako, školske obaveze su najvažnije, a tek onda dolaze treninzi i natjecanja.
Emanuel: Imam dovoljno vremena za treninge i učenje, ocjene su jako dobre, a treninge ne propuštam.
Matija: Ocjene u školi su jako dobre i nemam nikakvih problema u usklađivanju školskih obaveza i treninga.
Pored sveprisutnog nogometa, ali (u našim okvirima) manje prisutnih nekih drugih športova kao što su košarka ili nogomet, vi ste se odlučili za individualni šport, ne baš ugodan kada ga se promatra sa strane. Koji su bili vaši motivi da se odlučite za borilačke vještine?
Kruno: Najprije me privukla činjenica da ću naučiti vještine samoobrane, no posebno su me privukla natjecanja, obzirom da upoznajem nove krajeve te kolege natjecatelje.
Emanuel: Privlači me to što putujemo mnogo, pogotovo izvan zemlje, a i vrlo mi je ugodno iskustvo upoznavanja drugih natjecatelja. Iako se borilačkim vještinama bave i brat i otac, presudna je ipak bila moja velika želja za bavljenjem ovakvom vrstom športa.
Matija: Gledajući filmove na televiziji, borilačke vještine su mi se učinile vrlo zanimljive, a ujedno sam smatrao da ću tako lakše upoznati nove prijatelje, vidjeti mnoge krajeve te steći nova iskustva, a što se na kraju i ostvarilo.
Njihovi odgovori su pokazali da se školske obaveze i bavljenje vrhunskim športom mogu bez imalo problema uskladiti, a kao najbolji dokaz se ističe mnoštvo vrhunskih rezultata, kako na natjecanjima koja se održavaju u okviru Lijepe naše, tako i na međunarodnoj razini. Nadalje, njihovi rezultati ujedno pokazuju i da školske obveze nisu i ne smiju biti izlika djeci da izbjegavaju bilo kakve vanškolske aktivnosti, a posebice one sa športskim predznakom.
Što reći za kraj nego – dođite i pokušajte, a u međuvremenu posjetite našu fotogaleriju gdje smo pripremili poneku sliku sa treninga.
