Jeste li znali da je Budinščina dala jednu od najvećih svjetskih športašica svih vremena? Bez ikakvog okolišanja, dostignuća reprezentativke Hrvatske u streljaštvu Branke Pereglin (djevojački Bakšaj) nalaze se na vrhu svih listi najuspješnijih športaša i športašica ikad.
Branka Pereglin, rođena 01.02.1964. godine u našoj Budinščini i članica Prvog građanskog samostrelskog društva “Zagreb”, nesumnjivo je najbolja hrvatska i svjetska samostrelašica ikad. Gledajući prema rezultatima i osvojenim medaljama na najvećim domaćim, europskim i svjetskim natjecanjima, ime Branke Pereglin ne zauzima samo prva postolja među najuspješnijim samostrelašicama, već i među najuspješnijim svjetskim športašicama ikad. Streljaštvom se počela baviti 1983. godine u disciplini gađanja puškom kojom je osvojila mnoge medalje na prvenstvima Hrvatske i bivše države. U kratkom periodu od svega 4 godine, Branka je bila prvakinja Hrvatske 1986. serijskom zračnom puškom i 1987. standardnom zračnom puškom te doprvakinja bivše države 1984. godine serijskom zračnom puškom u kategoriji juniorki.
Točno deset godina nakon spomenutog juniorskog naslova, Branka prelazi na streljačku disciplinu field samostrela gdje postiže svoje najveće uspjehe. Osvajanjem prvog europskog naslova 1995 . godine započinje jedan nevjerojatan niz, budući da isto ponavlja u još devet navrata, i to redom 1997. (Portugal), 1999. (Hrvatska), 2001. (Češka), 2005. (Nizozemska), 2007. (Rusija) i 2011. godine (Mađarska), na otvorenom (outdoor) osvaja europski naslov 2003. (Belgija) te 2005. godine (Rusija), dok 2009. godine (Hrvatska) osvaja naslov u dvorani (indoor) na 18 metara. Ovi podaci govore da je Branka od 1995. pa do 2012. godine nastupila na svim EP-ima i samo na jednom nije pobijedila, ali je osvojila brončanu medalju (Češka).
Prema ovim je rezultatima bilo jasno da Branka u Europi nema konkurencije, a isto se pokazalo i na svjetskim smotrama. Počevši sa zlatom 1996. godine u Tajvanu, Pereglin je rezultate sa europskih smotri precrtala i na svjetske, budući da naslove najbolje samostrelašice svijeta osvaja još i 1998. (Mađarska), 2002. (Hrvatska) i 2004. godine (Češka). 2000. (Novi Zeland), 2006. (Austrija) i 2010. godine (Francuska) osvaja srebrne medalje, a na preostalim svjetskim smotrama (Švicarska 2008. i Hrvatska 2012. godine) osvaja brončane medalje. Paralelno sa ovim rezultatima stizali su i nebrojeni rekordi i priznanja.
Svjetske rekorde u samostrelu je postavljala je 17 puta, a jednom ih je i izjednačila. Sedam je puta postavljala, a jednom izjednačila europski rekord u dvorani na 18 metara te je 51 puta postavila i 9 puta izjednačila državne rekorde na otvorenom. U dvorani na 18m 8 puta je postavila, a 11 puta izjednačila državne rekorde. Vlasnica je 5 važećih svjetskih i 6 državnih rekorda na otvorenom, te 4 europskih i 5 državnih rekorda u dvorani. Osvojila je mnoge euro-kupove i međunarodna prvenstva (sa 31.12.2012. pobijedila je 130 puta u 182 nastupa samostrelom, uključivo i svjetska i europska prvenstva, dok samo 8 puta nije osvojila medalju), a kao članica državne reprezentacije osvojila je 11 svjetskih i 11 europskih ekipnih medalja. Ukupno je osvojila (ekipno i pojedinačno) 43 medalje na prvenstvima svijeta i Europe field samostrelom (21 svjetsku i 22 europske medalje).
Od 2001. do 2003. godine bavila se i trećim športom u karijeri – streličarstvom i to u olimpijskom luku, te je osvojila brončanu medalju na prvenstvu Hrvatske u dvorani (2001.) uz još nekoliko medalja na domaćim turnirima.
Titulu „Međunarodni majstor strijelac“ dobila je 1996. godine, kao i status vrhunske športašice 1. kategorije. 2001. godine odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara te je dobila Godišnju nagradu “Franjo Bučar” od MIPS-a 2003. godine. Proglašena je športašicom 20. stoljeća u Zagrebačkoj županiji 2001. godine, a najboljim strijelcem Hrvatske u disciplini samostrela proglašena je 14 puta.
Zajedno sa Sanjom Komar, Tihanom Odlešić i Nikolinom Krivanek čini najuspješniju športsku ekipu Hrvatske za 2002., 2004., 2007., 2010. i 2012. godinu u izboru HOO-a, a isto ostvaruje za 2004. godinu u anketi Sportskih novosti po glasovima novinara iz 58 novinskih, radijskih i televizijskih redakcija.
2009. godine dobila je “Trofej Hrvatskog streljačkog saveza”, najviše priznanje Hrvatskog streljačkog saveza, a interesantan je podatak da je za 2001. godinu ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao športašica koja je držala 3 apsolutna svjetska rekorda u gađanju field samostrelom (još uvijek drži dva apsolutna svjetska rekorda).
Branka je svoj profesionalizam pokazala i prilikom naše zamolbe za jedan intervju, na kojeg je rado pristala usprkos brojnim privatnim i profesionalnim obavezama.
Mnogi vrhunski športaši počinju sa treninzima i prije nego krenu u osnovnu školu. Vrijedi li ovaj primjer i za Vas, ili ste ipak nešto kasnije uplovili u svijet streljaštva? Naime, prvi europski naslov u samostrelu osvojili ste u godinama kada mnogi nogometaši, rukometaši, skijaši… polako razmišljaju u kraju karijere.
Čudni su putevi ljudski i Bog ponekad određuje čudnu i neočekivanu sudbinu svima nama. Svoj prvi doticaj sa streljačkim športom imala sam na tavanu(!?) svoje kuće u Budinščini sa 19 godina. Iza mnogih športaša u tim godinama već su europske i svjetske titule, a mnogi su i nositelji olimpijskih medalja. Za streljački šport to pravilo ne vrijedi iako su mnogi strijelci počeli sa 10-11 godina starosti, što se smatra optimalnim vremenom za početak. Kod mene to nije bio slučaj. Inače, prosjek osvajača olimpijskih medalja u streljaštvu (podaci sa posljednje 4 OI) daju rezultat od 31 godine života. Najstariji osvajač olimpijske zlatne medalje bio je strijelac Joshua Millner (VB) koji je olimpijsku pobjedu ostvario sa 61 godinom života.
Kako ste se uopće odlučili za streljaštvo? Počelo je zračnom puškom, tj. popularnom zračnicom…
Godinu dana prije upoznala sam svog sadašnjeg supruga koji se bavio streljaštvom, a bio je već i trener streljaštva sa licencom. Tako me jednom prilikom nagovorio da probam gađati zračnom puškom. Svakim danom rasla je sve veća želja za treningom, a sa nekih desetak treninga rezultati su krenuli snažno naprijed tako da sam već te godine postavila nekoliko juniorskih općinskih rekorda. Te godine sam završila srednju medicinsku školu u Varaždinu, udala se i Budinščinu zamijenila Dubravom (pokraj Vrbovca) gdje sam dalje nastavila sa treninzima.
Za dvadeseti rođendan dobila sam od supruga neobičan dar – zračnu pušku. Tom puškom sam koncem 4. mjeseca te, sada daleke 1984. godine, postala juniorska doprvakinja Jugoslavije u Zenici (BiH), i to sa nešto više od godine dana bavljenja ovim športom. Tako je počelo moje ozbiljno bavljenje streljačkim športom koje se nastavilo do današnjeg dana sa velikim uspjesima. Bilo je i padova, ali svaki sportaš mora znati podnijeti poraz i iskreno stisnuti ruku protivniku. To je odlika samo vrhunskih sportaša. Rođenjem djece Domagoja i Valentine odlučila sam prekinuti streljačku karijeru, no na nagovor i molbe mog supruga (jer on je stalno vidio u meni sportašicu svjetskih dometa) ipak sam odustala od rastanka sa streljaštvom. Sada vidim da bih pogriješila da se nisam vratila na streljanu, jer tih je godina Hrvatska postala samostalna država i otvorile su se neke nove mogućnosti, a među njima formirala se i nova reprezentacija u disciplini samostrel u koju sam bila pozvana i tako se nastavilo do danas…
Bavite se športom u kojem se prije svega traži oštro oko i mirnoća ruku. Koliko je ovdje važan taj urođeni faktor, a koliko je moguće ostvariti treninzima?
Sve se svodi na rad i samo rad, puno treninga, na velika odricanja slobodnog vremena, na veliku želju za uspjehom, a sam talent dolazi tek na kraju. Urođeni faktor dolazi do izražaja kada se nađete rame uz rame sa protivnikom iz samog svjetskog vrha. Tada taj faktor radi u vašu korist, jer on vam pomaže sačuvati hladnokrvnost, samokontrolu, koncentraciju, psihičku stabilnost i sigurnost. Tada sam uvijek bila jaka i to je bila moja prednost, to je bio onaj presudni jezičak na vagi.
Kako izlazite na kraj sa privatnim i poslovnim obavezama sa jedne, te sa zahtjevnom športskom karijerom sa druge strane? Pokazuju li poslodavci razumijevanje kada odlazite primjerice na europsko ili svjetsko prvenstvo, ili neku drugu međunarodnu smotru?
Uskladiti športski, privatni i poslovni život nije jednostavno. Imala sam sreću da sam u početku karijere radila u ambulanti Dubrava gdje je bilo nekoliko mojih kolegica medicinskih sestara koje su me mijenjale kada sam bila na natjecanjima. Poslije prve svjetske i europske titule promijenila sam posao pa sam 7 godina radila u marketingu tvrtke „PIK“ Vrbovec što mi je dalo neograničeno vrijeme za treninge i natjecanja te sam u jednom periodu bila 2,5 godine neporažena na športskim borilištima te sam zabilježila 25 pobjeda u nizu! Danas radim u privatnoj ambulanti sa doktoricom Majić i nikada nisam imala problema sa odlaskom na natjecanja iako mi je teže, jer u toj smo ambulanti samo nas dvije pa je teže naći zamjenu kada moram na natjecanje. Dva puta za vrijeme europskih prvenstava (Moskva i St. Petersburg u Rusiji) sa mnom je putovala i moja doktorica koja je tada bila na pomoći cijeloj reprezentaciji.
U svojim vitrinama imate više naslova nego što su ih osvojili svi športaši mnogih manjih država. S te je strane zaista teško tražiti više, no ostaje li žal što niste imali prilike napadati olimpijsko zlato?
Kada sam bila na početku sportske karijere moja prva disciplina bila je zračna, a druga malokalibarska puška. Oba oružja su i na olimpijskom programu. Naravno da je bilo želje jednoga dana na OI, ali kao što sam već navela, sa rođenjem djece umalo sam potpuno odustala. Dolaskom samostrela počelo je za mene nešto novo i povratak na olimpijske discipline bio je sve dalji. Sada nakon tolikog broja medalja i uspjeha želja za olimpijskom medaljom (mojom) je izblijedila, ali ostaje moja kćer Valentina koja uz samostrel gađa i zračni pištolj. Valentina je već osjetila atmosferu olimpijskih igara jer je bila među 25 mladih hrvatskih sportaša koji su sudjelovali na 1. ljetnim olimpijskim igrama mladih koje je ustanovio Međunarodni olimpijski komitet, a održane su 2010. u Singapuru gdje je zračnim pištoljem osvojila 12. mjesto. Ujedno je u streljačkom programu OI bila najmlađa natjecateljka od 80 strijelaca koji su izborili nastup na OI mlađih kroz kontinentalne kvalifikacije.
Jeste li zadovoljni mjerom u kojoj su mediji popratili Vaše uspjehe? Nisu svi uspjesi jednako popraćeni, pa je često slučaj da je otvaranje piva u autobusu od strane nekog nogometaša značajnija vijest od osvajanja europskog ili svjetskog naslova u nekom „malom“ športu.
Baš i ne volim medijsku pompu, ali poslije velikih natjecanja mislim da je uvijek bilo interesa za moje uspjehe. Radovala sam se kada je nakon 7-10 dana prestao interes novinara, radija ili TV-a tako da sam mogla na miru nastaviti sa svojim uobičajenim životom. Športom se bavim jer ga volim, a ne za medijsku pozornost. No to ne znači da neću odgovoriti na pitanja ili da ću odbiti gostovanje na TV-u ili odbiti intervju. Mislim da je to moja obveza prema javnosti i građanima i prema ljudima koji me podržavaju i pomažu u svakom trenutku kada mi je to potrebno. Osim toga, u športovima koje zovemo „malima“, najčešće se ne događaju skandali pa nisu interesantni medijima koji su danas bitno drugačiji u svojem pisanju nego prije tridesetak godina kada sam krenula na športska natjecanja.
Može li se samostrelom osigurati egzistencija ili nagradni fondovi ipak nisu toliko izdašni?
Niti jednim „malim“ športom ne može se osigurati egzistencija pa tako niti streljaštvom, ma kolike uspjehe postigli. Za vrijeme kada ste športski aktivni i postižete vrhunske dosege, moguće je jedino popraviti svakodnevne financijske potrebe. Recimo da kroz športske stipendije i nagrade za medalje, u prosjeku mjesečno mogu ostvariti oko 2/3 prosječne hrvatske plaće. To je sva istina, ali moje bogatstvo je veliko i nešto sasvim drugo. Kroz bavljenje športom proputovala sam mnoge zemlje svijeta, posjetila sam velike i male gradove na 3 kontinenta, upoznala mnoge velike športaše i susrela se sa mnogim značajnim ličnostima koji su ostavili traga u pojedinim područjima ljudskog života. Osobno sam upoznala sva tri hrvatska Predsjednika koji su me pozivali na prijeme i domjenke, nagrađivana sam od raznih visokih hrvatskih institucija, više puta proglašavana sam najboljom hrvatskom športašicom (ekipno proglašenje). Sve to ne možete kupiti, ali sve to možete doživjeti kao vrhunski športaš. I to je moje bogatstvo koje je za mene neizmjerno veliko i koje ne bih mijenjala za nikakav novac.
I dalje ste samom hrvatskom, europskom i svjetskom vrhu u gađanju samostrelom. Pretpostavljamo stoga da o kraju karijere nema niti govora?
Nikada se sa velikih natjecanja nisam vratila bez medalje i po tome možda odskačem od drugih športaša i športašica. Kao što sam već navela, ovim športom se bavim zato što ga volim i tako dugo dok ta ljubav traje i dok me služi zdravlje, nastavljam sa športskom karijerom. No i to neće trajati vječno, ali se nadam da još par godina nije nerealno očekivanje. Voljela bih doseći brojku od 50 osvojenih medalja sa svjetskih i europskih prvenstava (sada ih imam 43), a u ovom trenutku sa svojom djecom i suprugom brojimo 74 medalje od čega su 23 pojedinačni svjetski i europski naslovi prvaka.
Hrvatski samostrel ne mora se brinuti za godine koje dolaze, a prema svemu sudeći, prezime Pereglin radit će probleme konkurenciji i nadalje (ovdje prije svega mislimo na vašu djecu Domagoja i Valentinu)?
Zaista mislim da samostrel ne mora brinuti za budućnost i da će Pereglini i nadalje praviti probleme konkurenciji kako u samostrelu, tako i u zračnom pištolju. Oboje su naime već višestruki europski i svjetski prvaci u kadetskoj, juniorskoj, a Domagoj i u seniorskoj konkurenciji, dok je Valentina na prvenstvu Evrope zračnim pištoljem osvajačica brončane medalje. Oboje su i proglašavani najboljim športašima Zagrebačke županije tako da po tom pitanju sve ide svojim tokom.
Djetinjstvo ste proveli u Budinščini – navratite li i danas ponekad u svoj rodni kraj?
Rado dolazim u Budinščinu, moj rodni kraj, a gdje sam i završila osnovnu školu „Vladimir Nazor“. U nižim razredima učile su me gospođe učiteljice Vera Fridelj i Radmila Rendulić. U višim razredima razrednice su mi bile gospođe Nevenka Bizik, Marika Lugarec i sadašnja ravnateljica osnovne škole „Vladimir Nazor“, gospođa Darinka Pokos. Sjećanja na djetinjstvo uvijek ostaju, neka su svježa kao da su bila jučer dok su neka izblijedila. U Budinščinu dolazim često jer tu živi moja mama, brat i nećak. I moje sestre žive u blizini, jedna je u Konjščini, druga u selu Pece, dok mi tata nažalost više nije živ. Imala sam i čast prije nekoliko godina biti pozvana na dan škole kada je izgrađeno vanjsko asfaltirano rukometno igralište te sam mu na neki način bila i kuma, jer pripala mi je ugodna dužnost i čast izvesti prvi udarac loptom i zabiti gol.
Od svih osvojenih naslova, koji biste izdvojili kao najdraži? Koju biste anegdotu sa svih tih takmičenja izdvojili kao najzanimljiviju?
Ono čega se najviše sjećate uvijek je ono što je bilo prvo. Najnezaboravniji je prvi naslov europske prvakinje koji sam osvojila daleke 1995. godine na jugu Portugala, na obali Atlantskog oceana (Aldea das Acoteias). Tada sam postavila i svoja prva dva svjetska rekorda. Bila je to jedna od prvih zlatnih medalja na europskim prvenstvima za tada mladu republiku Hrvatsku (novinarka HTV-a je tada u izvještaju rekla da je to prvi naslov europske prvakinje za samostalnu Hrvatsku državu, osobno ne znam da li je taj podatak točan). Povratak kući bio je nezaboravan uz doček gotovo 1.000 ljudi u centru Dubrave. Treba spomenuti da Dubrava sa svim selima broji nešto više od 5.000 stanovnika. Sjećam se i svojeg prvog naslova svjetske prvakinje koji sam osvojila na Tajvanu samo godinu dana kasnije.
Što se tiče događaja i anegdota, ima ih zaista na svakom natjecanju i teško je neku izdvojiti. Možda je jedna interesantna po tome što smo skoro umjesto u Hrvatskoj završili u Švicarskoj. Vraćali smo se kući sa natjecanja sa sjevera Njemačke i bilo je kasno u noći kada su u kombiju svi spavali. Bilo je naime rečeno da vozimo prema gradu Kasel pa dalje prema Nürbergu. Kada smo došli do putokaza za Basel (Basel je u Švicarskoj), vozač je pitao “jel su rekli za Basel?“, a ja sam pospano, ali spremno, potvrdila da rekli su za Basel. Naravno da smo već debelo odmakli prema Švicarskoj kada smo utvrdili da to baš i nije taj pravac, tj. više od 150 kilometara već je prošlo u krivom smjeru. Općenito smo često imali muke u vožnji kroz Njemačku jer smo tada vozili po papirnatoj karti, a Njemačka je zemlja sa velikim brojem autoputeva.
Danas mnogi roditelji pokušavaju osigurati egzistenciju preko vlastite djece, stoga već od malih nogu na njih rade ogroman pritisak. Što biste poručili takvim roditeljima?
Osnovna pravila uspjeha u športu nikada ne smiju krenuti sa pozicije zarade novca. Za novac postoje drugi pravci, primjerice poduzetništvo. Roditelji bi trebali biti samo velika podrška djetetu da uspije u sportu kojeg si je samo odabralo. U športu uspijevaju samo oni koji ga bezgranično vole i spremni su bezuvjetno raditi i trenirati, čak i onda kada ste lagano bolesni ili imate neke druge brige. A takvih trenutaka ima. Ako takve trenutke savladate onda ćete sigurno uspjeti u športu (kao i u drugim stvarima u životu). Ali to ne smije biti želja roditelja, to mora biti želja športaša. Roditelji djeci moraju biti samo servis, oni koji ih podupiru, financijski pomažu u športskoj opremi, voze na treninge, tješe i bodre kada im ne ide i pohvale kad su odlični rezultati, jer dijete će tada steći samopouzdanje, povećati motiv i želju te osnažiti volju za daljnji rad . Suradnja roditelja i djeteta na ovaj način daje rezultate. I upravo zato samo mali broj športaša postanu vrhunski i uspiju.
I za kraj citat jednog francuskog filozofa koji imam napisan u svojoj prvoj bilježnici sa športskim bilješkama; “Nemoj nikada biti zadovoljan onim što jesi, ako želiš postati ono što nisi,.. jer tamo gdje si postao zadovoljan, tu ćeš i ostati“!
I da, ovo vrijedi samo za športaše, roditelji imaju ovdje samo sekundarnu važnost.
Susretljivošću obitelji Pereglin, donosimo galeriju slika iz privatne zbirke.
