Osnivanje hrvatske države, kao jedan od ključnih događaja u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda, svojevremeno je tražio od Hrvata, kako onih koji žive na tlu republike Hrvatske, tako i onih Hrvata koji su u to vrijeme živjeli (a i danas žive) u iseljeništvu, vrstu solidarnosti koja nije smjela poznavati neslaganja, koja je morala biti imuna na sva razilaženje oko vjerskih, socijalnih te mnogih drugih pitanja. To je vrijeme također tražilo i ljude koji su taj narod trebali voditi, okupljati ga, motivirati, poticati na djelovanje. Preciznije rečeno, to je vrijeme tražilo ljude koji su na prvom mjestu u svojem srcu, u svojoj duši, ali neizostavno i vlastitom razumu, nosili san o slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. To je vrijeme tražilo ljude koji će, neovisno o svim opasnostima i rizicima kojima će zbog svojih prohrvatskih stavova biti izloženi, uvijek morati biti spremni reći „da“ za Hrvatsku.
Jedan od tih ljudi bio je i Ivan Kos. Od samih početaka uključio se u osnivanje hrvatske države te nije niti u jednom trenutku posustao, čak niti kada je njegova obitelj bila pod raznim vrstama direktnih i indirektnih prijetnji. Nije pretjerano reći da mu je u to vrijeme rad na stvaranju neovisne hrvatske države bio glavna preokupacija što njegovim poznanicima niti nije bilo neobično, znajući da je on cijeli život sanjao Hrvatsku. Dakako, ne Hrvatsku koja se nalazi u raljama komunističke Jugoslavije, nego neovisnu i suvremenu republiku Hrvatsku. Nabrajanje njegovih zasluga iz tog vremena nije namjera ovog teksta, međutim, spomenuo bih jednu anegdotu u kojoj će se zasigurno odmah pronaći i neki koji su tada kao mladići u istoj i sudjelovali. Želeći ih izbaviti iz tadašnje JNA, a u kojoj su se nalazili na odsluženju vojnog roka, slao je telegrame sa lažnim obavijestima u mjesta gdje su dotični mladići odsluživali vojnu obvezu. Uglavnom se radilo o obavijestima o tobožnjim smrtnim slučajevima užih članova obitelji te su oni bili pušteni kući. Obzirom da je tada započinjao domovinski rat, zasigurno je mnogima spašen život jer je pitanje (retoričko, dakako) na koji bi se način JNA ponesla sa mladim Hrvatima koji su u to vrijeme odsluživali vojni rok na područjima neprijateljske vojne sile.
U to vrijeme također obilazi vojnike na ratištima, a za svoje djelovanje odlikovan je od tadašnjeg predsjednika Hrvatske, dr. Franje Tuđmana slijedećim odlikovanjima: Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog pletera te dva puta Redom hrvatskog trolista.
Nadalje, što se tiče njegovog političkog djelovanja, 18. veljače 1990. godine osniva HDZ u Budinščini te ujedno pomaže i oko osnivanja ogranaka stranke susjednih jedinica. U ono vrijeme, to je predstavljalo veliki rizik te je tražilo veliku hrabrost, ponajprije zbog mnogih osoba koje su još u „onom“ režimu radili kao doušnici te su bili protiv svega što je nosilo prizvuk hrvatskog. Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, postaje predsjednik izvršnog vijeća općine Zlatar Bistrica, a nakon što se dotična općina podijelila na više samostalnih općina, postaje prvim načelnikom općine Budinščina. Na toj se dužnosti zadržao do 1997. godine, a usprkos mnogim podmetanjima, prijetnjama te lažnim optužbama, a zasigurno i proračunu koji nije iznosio niti desetinu današnjeg, svim svojim snagama pokreće razvoj općine, koristi sva svoja poznanstva da bi doveo gospodarstvenike, a mnogi znanci iz vremena domovinskog rata i ranije, čine mnoge usluge za općinu što se tiče radova, raznih donacije te drugog. Za vrijeme svojeg mandata, a i godinama kasnije, uvijek i najviše ga je rastužila nezahvalnost mnogih kojima je pomogao, a koja traje i do današnjih dana. Stariji čitatelji neka se prisjete onog vremena te neka sada, sa jedne određene vremenske distance, bez predrasuda procjene i objektivno sagledaju koliki je uistinu bio njegov doprinos samom razvoju općine, pogotovo uzevši u obzir sve tadašnje okolnosti.
Unatoč svemu što je napravio, bilo za domovinu ili općinu, njegov doprinos je zapravo bio samo kap u moru mnogih velikih dijela na čijim temeljima je nastala Lijepa naša te u čijem će glavnom plodu, slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj, uživati generacije ljudi koji žive na ovim prostorima. Dakako, obzirom na ton kojim je ovaj tekst obojan, dopustit ću si malu digresiju jer smatram da bi bilo nepravedno spomenuti još jedan veliki biser, zasigurno i najsjajniji koji je pridonio slobodi Hrvatske. Svima koji nisu nasjeli suvremenoj i agresivnoj protuhrvatskoj medijskoj propagandi, zasigurno na spomen hrvatskih branitelja prođu snažni osjećaji ponosa i sjećanja na ovaj, svim pisanjima usprkos, divan i herojski naraštaj hrvatskog naroda. Ove generacije zadužile su nas mlade na kojima, kako se to često kaže, svijet ostaje.
Ivan Kos, kojega smo se spominjali u ovoj prilici prvenstveno kao osnivača te prvog načelnika općine Budinščina, završio je svoj ovozemaljski život u subotu 20. veljače 2010. godine u 56. godini nakon kratke i teške bolesti, u istom onom gradu gdje je i započeo svoj život – u Zagrebu. Svoju je dušu predao Bogu, a njegovo je tijelo, po vlastitoj želji, pokopano na mjesnom groblju u Gotalovcu i to u hrvatskoj zemlji koju je toliko volio.
Urednik stranice,
Bruno Kos