Neposredno prije svakih parlamentarnih izbora, jedna od glavnih parola koja doslovno izvire iz svakog kutka promidžbenih programa je upravo ona o ulasku u Europsku Uniju. Naime, gotovo svaka stranka naglašava taj ulazak kao neki „sveti cilj“ cjelokupne svoje politike. Iako su u posljednje vrijeme kriteriji za ulazak u EU pomalo olabavili (ogledano posebice u primjerima ulazaka Rumunjske i Bugarske 2007. godine), ipak postoje neka poglavlja na kojima države članice moraju itekako poraditi. Jedno od tih poglavlja, a koje se nekako nameće kao građanima najbliže, zasigurno je područje pravosuđa. No, pravosuđe republike Hrvatske miljama je daleko od ideala za kojima teže strukture Europske Unije. Čak štoviše, sporne presude nije potrebno tražiti u dnevnim novinama nego jednostavno – otići do susjeda.
Nevolje Ivanke Hruškar i njezinog sina Marija započele su prije 4 godine, obitelj živi u mjestu Sveti Križ koje se nalazi u sastavu općine Budinščina, a o počecima navedenih nevolja, Ivanka kaže:
„2006. godine smo zatvorili (Marijo i Ivanka, op.a.) ono što pojedini susjedi smatraju da je put, jer nismo dozvolili raznim strojevima i traktorima da prolaze kroz naše dvorište. Zbog sve učestalijih prolazaka, počelo je dolaziti do vidljivih oštećenja na našoj kući, posebice u podrumu kuće gdje nam sada prodire voda za vrijeme oborina. Obzirom da tzv. put prolazi tik do naše kuće, čim krene mehanizacija, u kući se stvara užasna buka i nemamo mira, a dvorište nam je uništeno čestim prolascima teških vozila i strojeva. Iako oni smatraju da imaju pravo voziti po tom „putu“, nigdje nije upisana niti služnost puta niti je taj put uopće upisan u katastar. Dakle, ponavljam opet da oni ne voze po nekakvom putu, nego prolaze isključivo kroz naše dvorište.“
Gospođa Hruškar nam je zatim donijela izvadak iz zemljišne knjige, a u kojem nedvosmisleno piše da su ona i sin vlasnici kuće i dvorišta i Sv. Križu. O putu (ili o služnosti puta) nema niti govora. Nadalje, u katastarskom izvodu iz 1993. godine, također su upisani samo kuća i dvorište pod brojem zemljišta 808. Dakle, nema niti najmanje sumnje da ono što pojedini susjedi definiraju kao „put“, zapravo nije (zakonski) ništa više doli dvorište obitelji Hruškar.
Iako do svojih njiva mogu i drugim pravcima, tužitelji (o tome nešto kasnije) žele prolaziti baš po tom „putu“; drugim riječima, žele prolaziti baš kroz dvorište obitelji Hruškar, iako zakonski nemaju nikakvo pravo.
O slučaju je prije dvije godine pisao i Večernji list, a tada je jedan od tužitelja Branko Hruškar rekao između ostalog i slijedeće: „Tim putom vozimo se otkad selo postoji, vozili su moj djed i otac, a do kraja 2006. godine i ja. Ivanka i Marijo živjeli su tu i prije i nikada se nisu bunili, svi smo si bili dobri, a sad su zatvorili prolaz. Alternativni put duži je dva km i privatan je, a ovo je seoski služni put koji vodi do općinskog puta.“
U ovoj tvrdnji četiri su stvari sporne. Naime, argument (koji kasnije piše i u presudi) da se tim „tim putom vozimo se otkad selo postoji“, pogrešan je zbog čisto zdravorazumskih razloga. Primjerice, prije 50, 60 i više godina, ljudi uglavnom nisu posjedovali tešku mehanizaciju te traktore te, jednostavno rečeno, nisu imali čime proizvoditi buku i vibracije te narušavati nečiji mir.
Drugo, dio tvrdnje „ovo je seoski služni put“ nije točan obzirom da, kao što je rečeno, put, niti ikakva služnost, a što je bitno napomenuti, ovdje jednostavno ne postoje. Nigdje u katastru nije upisano niti jedno niti drugo.
Treće, tvrdnja „alternativni put duži je 2 km i privatan“ zvuči pomalo neozbiljno, pogotovo uzevši u obzir dvije stvari. Prvo, osobnim uvidom, nismo stekli dojam da je udaljenost „alternativnog“ puta 2 km, no ono što je važnije je činjenica da 2 km za traktor zaista ne predstavlja nepremostivu prepreku, nego najviše nekoliko minuta dulje vožnje do njive i nazad. Put također nije privatan (ako i jest, nije jedini kojim je moguće ići do njiva) dok je dvorište kojim se tužitelji žele služiti itekako privatan posjed.
Konačno, ne postoji „alternativni“ put, jer se time izravno isključuje postojanje i drugih mogućih putova do njiva. Tvrdnja da postoji alternativni put mogla bi čitatelje koji nisu upoznati s tematikom pogrešno navesti na trag da postoji još samo jedan put koji vodi do njiva i koji bi u pojedinim dijelovima godine (primjerice, za vrijeme jakih kiša) mogao postati neprohodan.
Gospođa Hruškar ovakvu pomisao odbija te kaže: „Postoje barem četiri pravca kud tužitelji mogu doći do svojih njiva. Također, općina je planirala urediti jedan od mogućih putova, no tužitelji to nisu htjeli jer već bio pokrenuti sudski spor“.
Za daljnje razumijevanje tematike, potrebno je reći ponešto o tužbi te o presudi. Dakle, tužba je pokrenuta radi utvrđenja postojanja služnosti puta, podnesena je na općinskom sudu u Zlataru 2007. godina, a tužitelji su redom susjedi Ivanke i Marija. Tužbu su pokrenuli netom nakon što je gospođa Hruškar odlučila da kroz njezino dvorište više ne mogu prolaziti razni strojevi, što je neosporno njezino pravo, sviđalo se to nekome ili ne. Detaljnijom analizom tužbe i nepravomoćne presude izašli bismo iz okvira teme, no izdvojili bismo slijedeće:
„Utvrđuje se da su tužitelji…ovlaštenici prava služnosti preko nekretnine tuženih Ivanke Hruškar i Marija Hruškar… što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelji izvršavaju pravo služnosti puta preko njihova dvorišta, te su dužni u roku od 15 dana sa pravca služnosti ukloniti lesu s lokotom…kao i nadoknaditi tužiteljima ovom parnicom prouzročeni parnični trošak.“
Potrebno se ponovno vratiti na početak ove priče i ponoviti da niti postoji put, niti je igdje upisana i utvrđena služnost puta te konačno, postoje mnogi drugi pravci kojim tužitelji mogu doći do svojih njiva, vinograda, voćnjaka i dr.
Nadalje, u presudi također piše i ovo: „da preko dvorišta tuženika postoji u naravi vidljivi put, posut šoderom, od asfaltirane ceste na istočnoj strani dvorišta pa do vidljivog zemljanog puta na jugozapadnom dijelu dvorišta tuženika“.
Ako sud smatra da je navedena tvrdnja primjenjiva u praksi, tada bi svaka obitelj koja na svojem dvorištu ima „u naravi vidljivi put“ (a ima ga gotovo uistinu svaka) mogla prije ili kasnije biti tužena, no ne zbog toga što ima takvu konstrukciju dvorišta, nego zbog činjenice da bi tada svaki pojedinac mogao zatražiti i sudski da preko dvorišta bilo koje obitelji vozi bilo aute, bilo radne strojeve. Drugo, ovom je tvrdnjom obitelj Hruškar direktno osuđena da na svojem dvorištu ima put, tj, da nema pravo na uređenje svojeg dvorišta po vlastitom nahođenju i željama.
Gospođa Ivanka doista proživljava nasilje, kako direktno, tako i indirektno: „Auto mojeg sina Marija su prikvačili na traktor te su ga vukli po dvorištu. Slomili su nam ulaznu ogradu, oštetili voćke na dvorištu, a uvrede također nisu bile rijetkost. Kad vidimo da idu traktori, mi se zatvaramo u kuću. Sin Mario je psihički obolio jer posla nema, troškovi parničenja su veliki, a njemu je sve to teško promatrati jer se osjeća bespomoćan.“
O trenutnom stanju presude, gospođa Hruškar kaže: „Naša je žalba djelomično uvažena te je predmet vraćen na prvostupanjski sud i sada čekamo daljnje poteze suda. Zbog predmeta smo pisali i USKOKU, vrhovnom sudu, pa čak i predsjedniku republike gospodinu Ivi Josipoviću, no odgovor nismo dobili od nikoga“.
Najapsurdniji dio priče dolazi iz činjenice da su Ivanka i Marijo osuđeni na zatvorsku kaznu: „Najprije je kazna bila tri tisuće kuna, pa pet tisuća, pa osam…ne želimo (a niti možemo) platiti jer smo nepravedno osuđeni. No, nakon dvije godine, stiglo je rješenje o izvršenju kazne zatvora u trajanju od 18 dana. Dakako da redovito pišemo odgode jer ne želimo zbog svojeg prava vlasništva završiti u zatvoru. Molimo sve odgovorne – pomognite nam.“
Zbog čega vlasnici njiva ne žele ići okolnim putovima, nego baš kroz dvorište obitelji Hruškar, ostaje nepoznanica. Zloća, inat ili nešto treće – zauvijek će ostati nejasno.
Obzirom na dosad rečeno, nemoguće se oteti dojmu da je pravna država posustala u slučaju Ivanke i Marija Hruškara. Na svakom je čitatelju da definira svoje stavove i mišljenje o ovom slučaju, a kao pripomoć, pozivamo iste da pogledaju slike dvorišta i tzv. puta u našoj fotogaleriji.
Konačno, članak bismo završili kraćim razmatranjem slijedećeg citata iz presude: „Činjenice da korištenje prava služnosti sigurno nije ugodno tuženicima te da se tužitelji za pristup svojim nekretninama eventualno mogu koristiti i drugim putovima za ovu parnicu nisu odlučne te one mogu razmatrati jedino povodom zahtjeva tuženika za ukidanje ili prelaganje služnosti.“
Ključne riječi unutar ovog citata su nedvojbeno „nije ugodno“ i „eventualno“, a sam citat bismo mogli shvatiti i kao svojevrsnu zamku. Naime, ako bi Ivanka i Marijo zatražili zahtjev „za ukidanje ili prelaganje služnosti“, time bi zapravo „priznali“ da kroz njihovo dvorište postoji služnost puta te sam put, a to zakonski, katastarski, zemljišno… jednostavno nije točno.
Apeliramo ovim putem na sve ljude dobre volje, a posebice one odgovorne, da ponovno razmotre slučaj obitelji Hruškar i da ih se oslobodi terora i nasilja koje proživljavaju.
Obzirom da presuda iz koje potječe navedeni citat datira iz 20. ožujka 2008. godine, taj bismo dan uistinu mogli proglasiti danom kada je službeno ozakonjeno – maltretiranje.