U utorak 25. siječnja u vijećnici Općine Budinščina s početkom u 17.30 sati, održan je sastanak Središnjeg odbora Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata (u daljnjem tekstu UDVDR), Podružnice KZŽ. Sastanku su prisustvovali predsjednik podružnice g. Stjepan Pavliša, članovi središnjeg i nadzornog odbora, članovi suda časti te članovi i predsjednici pojedinih klubova UDVDR. Sastanak je prigodnim riječima otvorio domaćin i načelnik Općine Budinščina g. Radovan Hercigonja, ujedno i predsjednik Kluba Budinščina te predsjednik Suda časti UDVDR, Podružnice KZŽ.
Sastanak koji je vodio g. Stjepan Pavliša, započeo je kraćim osvrtom na nedavne zahtjeve izručenja branitelja Tihomira Purde od strane Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije. Iako su se prisutni složili da za svaki zločin (dakako, ako je dokazan) treba odgovarati, naglasili su da u slučaju kada strana država pokrene postupak protiv našeg građanina, naša je država dužna tog građanina upozoriti na tu činjenicu te je sama dužna provesti istragu.
Na izlaganje g. Pavliše nadovezao se i zamjenik gradonačelnika Zaboka, g. Krešimir Končevski, rekavši da je „neprihvatljivo da strana država tuži našeg građanina za tobožnje zločine koji su se dogodili na našem teritoriju“. Nadalje, osvrnuo se i na neprihvatljivost pojedinih braniteljskih udruga koje podržavaju pojedinu političku opciju: „Apsolutno sam protiv toga da udruga branitelja zauzima bilo kakav politički stav. Svi mi koji smo prisutni u ovoj prostoriji, pripadnici smo različitih političkih opcija, no kada su braniteljske teme u pitanju, nužno je da nađemo zajednički jezik. Dakako, to ne znači da predsjednik pojedine braniteljske udruge nema pravo na privatno mišljenje, no isti nema pravo to mišljenje predstavljati kao mišljenje udruge.“
Prisutni su se također složili i oko problema koji se događa kada osoba koja je pod krinkom branitelja radila neprihvatljiva djela (krađe i sl.) bude uhićena, a mediji zatim iskoriste priliku da ocrne i branitelje koji su u rat išli isključivo sa časnim namjerama.
Komentara je bilo i na izjavu visokog hrvatskog dužnosnika kako pravosuđe nije ničiji „servis“ (u smislu obavještavanja optuženog), a na što su se prisutni branitelji jednoglasno zapitali da „čiji je onda „servis“ ako nije naš“.
Nadalje, g. Pavliša upozorio je da „branitelji ne traže nikakve povlastice što se tiče mogućeg suđenja niti traže da zbog svojeg statusa budu oslobođeni. Oni traže da ih se zaštiti u slučajevima kada druga država pokrene sudsku tužbu i zatraži izručenje. U takvim situacijama ne bi trpio samo optuženik, nego bi trpjela i njegova obitelj, kako materijalno (zbog gubitka posla i sl.) tako i zbog razdvojenosti.”
Tema rasprave bila je i izrada monografije hrvatskih branitelja sa područja Krapinsko – zagorske županije. Zaključeno je da se izradi monografije treba pristupiti profesionalno te da je nužna točnost informacija. Prema utvrđenom planu, ista bi trebala biti završena do šestog mjeseca ove godine.
Pojedini sudionici sastanka su se osvrnuli na tužnu i neprihvatljivu činjenicu da im se teško negdje predstaviti kao branitelji, no ne zbog srama ili nedostatka ponosa. Naprotiv, do navedenog dolazi zbog činjenice da su pojedini mediji stvorili negativnu sliku prema kojoj su branitelji nacionalni „problem“, ljudi problematičnog ponašanja, ljudi koji stalno traže neke povlastice i sl. Negativnu sliku nisu stvorili zbog rijetkih pojedinačnih slučajeva, nego i zbog političke volje najužeg državnog vrha. Stvorili su jedno u potpunosti neprihvatljivo javno mnijenje, no najvažnije (ujedno i najtužnije) je da su takvim postupcima u potpunosti zatrli sve ono dobro i časno što je naposljetku rezultiralo obranom od srpske agresije te stvaranjem suverene hrvatske države.
U drugom dijelu sastanka, iscrpnim se priopćenjem prisutnima obratio g. Rajko Bartolin, predsjednik Udruge zagorskih dragovoljaca domovinskog rata. U svojem je izlaganju spomenuo mnoge detalje vezane za ukidanje raznih prava (ne samo braniteljskih) unazad posljednjih nekoliko godina: „7% su smanjene invalidnine, ukinuto je 50% dodatka na invalidninu, ukinut je povlašten uvoz auta prema postotku invalidnosti, braniteljskim obiteljima su ukinuta oslobađanja od participacija, a od 2003. godine se povećao broj branitelja za 100 000. Nadalje, pojedini ljudi su predsjednici braniteljskih udruga već dugi niz godina, smatraju da su nezamjenjivi, a obzirom da su nam ukinuta (ili smanjena) mnoga prava, očigledno ne obavljaju svoju funkciju na dovoljnoj razini. Što se tiče prava stranih državljana, strane države (Srbija op.a.) traže puno veća prava za svoje državljane koji žive na našim prostorima nego što ih one daju našim državljanima koji žive na područjima njihovih država. Primjerice, mnogi Hrvati u Vojvodini su manji od makovog zrna, a o svemu dovoljno svjedoči činjenica da im se broj smanjio sa 330 000 (poslije drugog svjetskog rata) na tek nekoliko tisuća, a koliko ih se izjasnilo Hrvatima na posljednjem popisu stanovništva. Porazni su i podaci vezani za spomenike hrvatskim braniteljima, te podaci o broju ulica koje nose imena naših heroja. Situacija je još poraznija kada se u obzir uzme broj spomenika i ulica koji nose imena partizanskih boraca (trg maršala Tita u Zagrebu, op.a).
Prisutnima se pred sam kraj sastanka obratio i g. Ivan Maligec, načelnik općine Jesenje. Isti je napomenu važnost dogovora o koordinaciji između braniteljskih udruga sa područja KZŽ, a ujedno se osvrnuo i na važnost usklađenosti planova rada navedenih udruga.
Posebno je iskustvo nalaziti se u društvu veterana domovinskog rata. Ovdje se radi o ljudima kojima je prije dvadesetak godina na umu i srcu bila ponajprije slobodna i neovisna republika Hrvatska, a njihova veličina nije bila vidljiva samo tada, nego je vidljiva i danas. Bez obzira na nemjerljivu i ključnu zaslugu u stvaranju države, oni za sebe ne traže povlastice, ne traže da ih se uzdigne na tron. Oni ponajprije traže da se poštuju njihova prava, da se ne zaborave njihove zasluge, da ih se ne ocrni u svakoj prilici. Nadalje, potrebno je reći i da za današnju percepciju branitelja (posebice od strane mladih) nisu krivi samo mediji. Veliki dio krivnje snosi i školski sustav koji učenike ne obrazuje adekvatno važnosti teme, no činjenica je i da su mnogi roditelji po ovom pitanju itekako zakazali. Umjesto da djecu upoznaju sa herojima poput Mile Dedakovića, Blage Zadra, Siniše Glaševića i drugih, djecu su uglavnom „poučili“ o nekoliko „istina“ plasiranih iz protuhrvatskih medija. Bez ikakvog razumijevanja tematike, i danas je moguće od mnogih čuti često ponavljanu floskulu o navodnoj podjeli Bosne i sl., a mladi često kažu kako je domovinski rat „stvar prošlosti“. Nažalost, ovakvim je pristupom učinjena trajna šteta generacijama Hrvata, no ponajviše samim braniteljima, republici Hrvatskoj te domovinskom ratu.
Umjesto da Hrvati budu ponosni na svoje branitelje te da ih poštuju, oni prečesto u njima vide „problem“ koji treba „riješiti“. Nažalost, neminovno je da su protuhrvatski nastrojeni ljudi, političari i mediji uspjeli u svojem naumu. Drugim riječima, uspjeli su ocrniti jedno od najvažnijih i najponosnijih razdoblja u povijesti hrvatskog naroda. Uspjeli su ocrniti jednu herojsku generaciju ljudi, jedan herojski naraštaj. Zbog svega navedenog, mnogim istinskim braniteljima u miru je nametnuta jedna nova borba – borba za njihova prava koja im nesumnjivo u postupnosti pripadaju.